5 knjiga za leto

Scena je sldeća: u vazduhu je miris mora, sunce je već blizu horizonta i prijatno greje, a negde iz pozadine čuje se valjanje morskih talasa. Sedite u platnenoj ležaljci sa nogama u pesku, a u rukama vam je hladna limunada sa par listića nane.

Možda ove godine i niste u mogućnosti da doživite sve gore opisano, ali ništa zato. U nastavku vas čeka spisak knjiga koje će vas preneti u morske krajeve čim ih budete otvorili.

Ka svetioniku, Virdžinija Vulf

Osim što pojava proze Virdžinije Vulf predstavlja jedan od prelomnih trenutaka u istoriji onoga što u književnosti zovemo modernizam, dela ove autorke svakako treba čitati iz mnogo drugih razloga. Njeni romani nateraće vas na duboko promišljanje o temama koje ni danas, nakon jednog veka od njihovog prvog objavljivanja, nisu ništa manje aktuelne.

Roman Ka svetioniku počinje opisom jednog običnog dana porodice Remzi i njihovih osmoro dece koji zajedno sa gostima borave u svom letnjikovcu na ostrvu Skaj. Preko puta letnjikovca nalazi se Svetionik koji planiraju da posete. Kao i u svim romanima toka svesti, i u ovom Virdžinija Vulf akcenat stavlja na unurašnji svet junaka. Ona vešto koristi unutrašnji monolog, sećanja i haotične misli likova čime nas uvodi u njihov unutrašnji život.

Nemo priviđenje nekog pepeljastog broda, na primer, kako dolazi, odlazi; bila je neka na blagoj površini mora purpurna mrlja kao da nešto ključa i krvari, nevidljivo, ispod površine. Ovo uplitanje u scenu sračunatu da pokrene najuzvišenija razmišljanja i dovede do najudobnijih zaključaka zaustavlja njihove korake. Teško je ne obazirati se na njih, ukinuti njihov značaj u slici predela; nastaviti šetnju pored mora, i diviti se kako je spoljna lepota ogledalo unutrašnje. Da li Priroda dopunjuje ono što čovek unapređuje? Da li ona dovršava ono što on počinje?

Ka svetioniku možda nije prva knjiga na koju pomislite kada kažete „knjiga za leto“, ali dobre knjige se čitaju uvek!

Ka svetioniku, Virdžinija Vulf (Arete, Beograd, 2016)

Miholjsko leto, Eleni Teoharus

Eleni Teoharus rođena je na Kipru i studirala je medicinu i filologiju u Solunu. I danas radi kao dečiji hirurg, a piše prevashodno poeziju. U podnaslovu zbirke Miholjsko leto stoji da su to „pripovesti koje nisu uspele da budu pretočene u poeziju“, a ispod toga „Magija malilh stvari“. Ove bajkovite pripovesti opisuju tumaranja po obrisima lepih muškaraca, vatru duše koja ne može biti ugašena, ali il rastanke.

Ramena su mi izgorela, kao i pleća, koža se ljušti i prave se plikovi, boli me i neprestano pijem vodu, tražim tvoje azurno plave kristalne poljupce da me omađijaju, penjem se ka groblju. Po starom misirskom smokovom vrtložio se vetar, balkon na Egeju gleda u more, bezbroj puta prženo ulje i miris ribe. I jedan odrpanac Erih, ukotvljen godinama u ovoj luci, prebbira po svojoj gitari i Savopulosovim pesmama.

Pučina, pružam pogled ka jugu, bonaca, desno svetluca Lemnos, vidim vojnika Gusijasa, pre no što ga ubiše u Lefki, i tebe u vinu kao mutnu harmoniju.

Sasvim smo sigurni da ćete se uz Miholjsko leto osećati kao na putovanju kroz Grčku…

Miholjsko leto, Eleni Teoharus (Treći trg, Beograd, 2019)

Ka kući plivajući, Debra Levi

Francuska rivijera, stara kamena vila sa bazenom, zvuk insekata i mirirs borovine… to je postavka u kojoj se odvija radnja romana Debre Levi Ka kući plivajući, u kojem ništa nije onako kako se na prvi pogled izgleda. Možda će vam se učiniti da čitate lagano letnje štivo, ali ne dajte se zavarati! Levijeva je uzbudljiv pisac i nakon što uvuče čitaoca ispod mirne površine događaja njenih junaka, otkriće mu svet vapaja nabijen simbolima.

Šta se dešava kada se u vili u kojoj odmaraju dve porodice iznenada pojavi zanosna crvenokosa mlada žena? Da li se tu zatekla zbog greške domaćina ili je želela da bude tu baš u to vreme?

Otvoreni bazen turističke vile više je ličio na jezerce nego na relaksirajuće plave bazene iz brošura za godišnje odmore. Jezerce u obliku pravougaonika od kamena su isklesali članovi poznate italijanske porodice kamenorezaca iz Antiba. Jedno telo je plutalo nadomak dubljeg kraja bazena, gde je voda bila hladnija jer je bila u senci borova.

Ka kući plivajući, Debra Levi (Prometej, Novi Sad, 2021)

Sa Mediterana, Jovan Dučić

Za Dučića kažu da je, i po informacijama i po simpatijama, bio „izraziti Mediteranac“ za koga su postojale pre svega grčka i latinska kultura, pa zatim sve one koje su iz njih proizašle. Osećanje prirode koje u ovim putopisima opisuje naš slavni pisac i diplomata svojstveno je ljudima sa Mediterana, kod kojih se melanholija pretvara u promišljanje.

Svod se ovde kreće, more se ljulja u neizmernom prostoru; vidik se pomiče, i raste i skuplja neprestano; oblaci proleću kao užarene mase, čas ponirući u pučinu, a čas bacajući iz neba po vodi svoje usijane senke…

Sa Mediterana, Jovan Dučić (Akademska knjiga, Novi Sad, 2009)

Kirka, Madlin Miler

I za kraj, evo jedne vrele antičke priče, jer šta bolje pristaje ovom vrućem letu od peripetija koje preživljavaju likovi iz grčke mitologije. Onima koji su kao mali voleli mitove i legende stare Grčke verovatno će biti poznata priča o Kirki, ćerki titana Helija, prognanoj od strane Zevsa (a koga bi drugog) na pusto ostrvo Eja.

Kirka ubrzo shvata da je po svojoj prirodi veštica, i upušta se u istraživanje biljnog i životinjskog sveta svog usamljenog ostrva, kroti divlje zveri i usavršava okultne veštine

U priču o Kirki osim bogate istorije, utkana je i priča o usamljenosti, želji za pripadanjem, ljudskim slabostima na koje nisu imuni ni bogovi, i ljubavi zbog koje smrtnost postaje važnija od večnog života.

Negde u to doba, jednog dana sam se našla u najgušćoj paprati u šumi. Obožavala sam da se šetam po ostrvu, od najnižih obala do najviših predela, da tragam za skrivenom mahovinom, paprati i puzavicom, da skupljam njihovo lišće za čini. Bilo je kasno popodne i korpa mi je bila prepuna.

Kirka, Madlin Miler (Laguna, Beograd, 2020)

„Демијан” Херман Хесе – другонаграђени приказ

Јун лети, још мало па ћемо га испратити, а не би ваљало да прође без објављена свих пет приказа, награђених на нашем конкурсу. У претходном тексту пренели смо вам рецензију Милице Бједов уз коју смо пожелели чим пре да се упознамо са делом Јелене Димитријевић.

Овог пута објављујемо приказ Петре Репац, мастер проф. српског језика и књижевности, којој је највећа инспирација Меша Селимовић. Петра се бави лекторисањем и писањем кратких прича и есеја, а ево њеног виђења једног књижевног класика. Уживајте у читању!

„Демијан” Херман Хесе

„Птица се пробија из јајета. Јаје је свет.
Ко хоће да буде рођен, мора да разори један свет.
Птица лети ка богу. Бог се зове Абраксас.”

Велика олуја надвила се над Европом. Облаци избацују пушчана зрна и Европа крвари до смрти, али се из ње рађа горостасна птица остављајући наду да ће човек на крају пронаћи излаз. Tај нови човек, који мора да открије пут до себе, више није исти након братоубиства. Када спозна себе, прихватиће и тамну и светлу страну свог сопства. Упознаће Абраксаса. Будући да је Европа горела до пепела, нови човек узлеће из тог пепела насиља, а према гностичком учењу – он сада треба да господари својом судбином.

            Питање зла је питање одлуке. Наши прародитељи су својевољно одлучили да узму јабуку, а тада је подстрекач био неко споља, сећамо се – једна змија (и једна жена). Синклер, јунак ове приче, модификујући тај наследни грех – лажно тврди да је украо јабуке не би ли био већи и бољи него што јесте, због чега је протеран из породичног раја.

            А да ли је Каин имао избор? Какав год да нам је одговор, једно је извесно – овде је подстрекач био сакривен дубоко у Каину, те је зло нешто што је дошло изнутра. Након прве проливене крви, сва потоња је била неизбежна. У рату је брат убио брата, јер нам је свима иста мајка. Када прочитамо овај роман, онда нас нешто непрекидно тера да преиспитамо свој став о Каину. ,,Јак је убио слабога”, казаће Демијан, за њега нема двоумљења.

Обновљеном свету требају карактерни људи који стоје иза својих дела и који су увек спремни, јер ,,сви људи који су утицали на ход човечан били су спремни пред судбином”. Да је Каин безрезервно веровао у себе и свој рад и да је наставио да обрађује земљу не марећи за Божију одлуку да прими Авељеву жртву, да је сузбио свој убилачки нагон разумећи колико је излишан, јер је и он индивидуа подједнако важна као што је и Авељ, не бисмо ли могли рећи да би он тада достигао своју целовитост и пронашао сврху? Шта је онда Каинов знак? Да ли је то заправо моћ које су се сви плашили? Моћ и храброст да се прихвати судбина.

Прочитајмо Демијаново мишљење о томе:

,,Тај човек је био моћан, од тога човека су се плашили. Он је имао знак. То се могло објаснити како год се хтело. А људи хоће увек оно што им одговара и што им повлађује. Плашили су се Каинове деце, и зато су ова имала знак. Људи срчани и од карактера јесу увек другим људима врло неугодни. То што је по земљи ходао род неустрашивих и непријатних, то је било врло незгодно, те се стога том роду приденуо један надимак и једна прича”.

            На последњем степенику до себе самог, Синклер ће проћи кроз Евин врт и научиће још нешто – да и љубав треба да има огромну снагу довољну да вуче и да привуче, с тим што јединка никако не сме изгубити своје ја у том додиру са другом.

            Могли смо још на почетку овог текста да кажемо како је ово роман о одрастању и сазревању Емила Синклера уз једну необичну личност – Макса Демијана. Али то би било сувише једноставно. Ово је прича о младићу који мора бити спасен од стране сопства не би ли пронашао своју исконску везу са душом. И ово је прича за нас који још увек повлачимо границе своје личности сувише уско.

Сусрет са чаробним сном Истока из сопственог кафеза – првонаграђени приказ

У претходном тексту објавили смо који су то аутори односно ауторке, према мишљењу нашег малог жирија, написале најбоље приказе књига прочитаних у изолацији.

У наставку овог текста имаћете прилику да прочитате првопласирану рецензију Милице Бједов, Београђанке која се посебно интересује за женску књижевну традицију. Милица је дипломирала на Филолошком факултету, на смеру српска књижевност са компаратистиком, а ево њеног приказа:

Сусрет са чаробним сном Истока из сопственог кафеза

Приказ романа Нове Јелене Димитријевић

У периоду када смо сви у самоизолацији на ред за читање долазе све оне књиге које су наталожене током година остале непрочитане. У тренутку када нам остаје превише слободног времена за размишљање и свођење разних рачуница читање остаје као једна од најбољих опција. Међу књигама које су ми годинама стајале на полици налазим једну из едиције Сопствена соба, коју сам више пута почињала да читам, али због неодостатка времена увек сам је остављала недовршену да чека неке боље дане. Бољи дани нису дошли, али стицајем несрећних околности добили смо довољно слободног времена, а и тема романа Нове се савршено уклапа у садашњост коју тренутно живимо.


Наиме, Јелена Димитријевић, светска путница и генијална, али неправедно заборављена књижевница, говори о животу Туркиња и њиховој борби да свој живот не проведу међу жицама кафеза, као што су чиниле њихове мајке, баке, претходнице, па и оне саме између осталог. Живот у изолацији је био свакодневница турских жена. У својим кафезима оне су кроз пукотине посматрале свет око себе. Удаљене од мушког света, биле су упућене само на своје најближе сроднице и учитељице.

Јелена Димитријевић пише о новим Туркињама које су желеле да жене учине видљивијим, борећи се са оковима традиције. Једна од главних протагонисткиња Емир-Фатма представља младу Туркињу, која настоји да промени традиционално укорењен свет у коме је жена само жена, биће које нема право на сопствену вољу и избор. Међутим, прихватајући литературу са запада и сањарећи о великим градовима попут Париза, она заборавља да се дрво већ израсло не може без последица пресадити на друго тло.

Отуда и долази до разочарења новим животом у Паризу из ког проистиче њена дневнички забележена Песма суза. Емир-Фатма
своју будућност заснива на утопијској слици изливеној у књигама европских писаца, али као што и сама нараторка на више места помиње само су хаљине и литература нове, али погледи на свет остају заробљени у традицији.

Једна од јунакиња која проноси идеју феминизма и пре свега настоји да активно пренесе идеју ослобађања турских жена из стега друштвене изолације Ариф тејзе, разочарано запажа да ће она у очима мушкараца увек бити виђена само као жена ограничене слободе, без обзира на све оно што ће постићи („ Дивљаци! Жена још је вама жена/ствар од дрвета, хаљина од ткива“). Именица жена у овом традиционалном свету са собом повлачи негативну конотацију, њоме се алудира на биће неравноправно у свету, вечито подређено и осуђено на најстрожа правила традицијских оквира. Ипак ни мушкарци нису изузети из ограничења која се налазе пред њима и која им намећу друштвено прихватљиво понашање.


Роман Нове представља баладичну повест о женама које настоје да изађу из друшвених стега, из харема, хамама, кафеза и пређу слободно своју улицу, разговарају равноправно са мушкарцима, доносе одлуке о сопственом животу саме. Ипак само ретке од њих попут Емир-Фатме реализују свој сан, супротстављају се својој породици и тако одбачене одлазе у нови свет за који верују да ће им донети срећу. Међутим, ни тамо се не сналазе и остају негде између истока и запада сањајући чаробни сан Истока измештене далеко од својих домова и културе. Трагична нит повезује све јунакиње у роману, оне су у настојању да прекину низ потчињености и постану одговорне за сопствене поступке, јер како би рекла Ариф тејзе свако ко има обавезе треба да има и права. Оне остају ускраћене за права, потиснуте и присиљене да буду споредни ликови у сопственим животима.

Кроз роман се ниже читава плејада јунакиња, које пате за неким новим световима, упоредо сањајући чаробни сан Истока. Све оне су несрећне и затворене у уском кругу оних који од њих очекују да се понашају по друштвено и верско прихватљивим законима. У освит револуције и борбе за људска права пре свега права жена, унутрашња превирања јунакиња постају једна од главних окосница у роману. Јунакиње посредством исповести саопштавају своја најдубља осећања, али по први пут оне то не чине у разговору са служавкама као њихове мајке и баке, већ препискама са својим учитељицама и вођењем дневника. Свакако да су постојале и јунакиње које су остале одане старом поретку, али о њима наратор није желео много да приповеда настојећи да готово потпуну пажњу усмери на нове и на старе које прихватају нове. У роману су приказани свадбени обичаји,
свакодневна дружења, која пружају уверљиву атмосферу која је владала у турским кућама.


Туркиње су често биле неповерљиве према странкињама, али су у њима виделе и недостижни идеал слободе и еманципаторски дух који им је деловао тако утопијски и нестварно, међутим, остаје кључан закључак Емир-Фатме, разочаране у дух странкиња тек приликом сусрета са њима на њиховом терену, а то је да те еманциповане жене имају дух, али не и душу. Душа и севдах остају резервисане за Туркиње и биле оне младе или старе, заговорнице новог или оне које остају при старом, њихова душа пати носећи са собом велики терет традиционалног покрова који им пружа непотпуну идеализовану
слику спољног света. Тек кад након удаје делом осете суровости спољног света и суочавају се са судбинама свих њихових претходница.

Јунакиње романа Јелене Димитријевић долазе до закључка да за еманципацију нису потребне само књиге и помодна литература, већ озбиљне друштвене промене које ће захватити цео систем и годинама се борити са његовим старим облицима. Оне су несрећне и трагичне, али су борбене неке чак спремне и на колективно одбацивање и маркирање само да би једном осетиле како лепо звучи на уснама изговорена реч Ја. То је ЈА које не облаче и удају други, које није понизно другима, које не пуши и не пије затворено у четири зида, већ оно Ја које ће макар једном прекршити правила и обичаје да би се осетило вредним и значајним.


Романом Нове, Јелена Димитријевић читаоцима отвара врата Истока, приказујући им оне које се боре за право сунца и које страдају под тим истим сунцем јер су научене да преживљавају само у мрачном и хладном, али и исказује свој стваралачки таленат који јој омогућава да као грађанин целог света у своја дела укључи каталог разноврсних женских ликова.

Нажалост, Јелена Димитријевић је дуго била у тами, заборављена, непрочитана и неистумачена онако како је заслужила, али верујем да време за њена дела и стваралаштво долази.

Јелена Ј. Димитријевић

Најбољи прикази књига прочитаних у изолацији

Драги наши књигољупци,

Као што смо обећали, јављамо се са избором победника нашег малог конкурса. Додуше, нешто касније него што смо најавили, а разлог за то био је веома тежак избор!

На нашу адресу стигло је 14 приказа, а требало је да одаберемо три најбоља. Међутим, како је било веома тешко да избор сведемо само на три рецензије, одлучили смо да посебним наградама обрадујемо још два аутора, односно ауторке.

Коначан резултат изгледа овако:

Прво место – Милица Бједов
Друго место – Петра Репац
Треће место – Даница Јакшић

Четврто и пето место деле Јована Никић и Зехра Османи и свакој као награду поклањамо по књигу Петера Хандкеа Поподне Писца.

Хвала свима на послатим приказима, надамо се да сте уживали! Ми свакако јесмо и драго нам је ако смо вас инспирисали на читање и писање.

Пратите нас, ускоро објављујемо и награђене приказе!

Приказ: Red in blue трилогија

Драмски текст Red in Blue Tрилогија Леоноре Миано (Прометеј, 2021) састоји се из три чина или дела једне трагедије: оне која говори о трансатлантској трговини робовима и њеној оркестрацији у подсахарским земљама. Разоткривање окупља духове и божанства у свету чија је равнотежа нарушена. Новорођене бебе се рађају лишене душе јер Маиибуие, лик нерођених душа, одбија…

Akcija – 3 knjige za 999 dinara

3 knjige za 999 dinara Sredina proleća je – vreme je idealno za čišćenje, spremanje, sadnju cveća, ulepšavanje života! I mi smo se bacili na veliko prolećno spremanje knjižare i polica. Do 10. maja kod nas vas čeka veeeeliki izbor knjiga na akciji, po cenama od 100 do 500 dinara, a tu je takođe i…

Ptice u knjigama

Kad nam ponestane inspiracije za nove tekstove na blogu, mi odemo na vikipedijinu stranicu sa raznoraznim važnim i manje važnim datumima, u kojima se obeležava svetski dan ovoga ili onoga.

Današnji datum, 14. maj, odmah nam se dopao – danas je Svetski dan ptica selica! A kako bismo mi mogli lepše da obeležimo ovaj dan nego kroz književnost i pisanu reč. Donosimo vam danas, zato, naše omiljene naslove u kojima ptice igraju značajnu ulogu.

Divlje guske, Julijana Adamović

IMG_0460

Ovde se odmah na početku mora dati kratka napomena – pažljivo, veoma pažljivo. Šta pažljivo? ma sve, bukvalno sve – pažljivo čitati, pažljivo okretati svaki list da nešto ne bi promaklo i stalno biti na oprezu kada su emocije u pitanju. Dobro kaže Teofil na koricama ove knjige: „Ako preživiš detinjstvo, posle je sve lako.“ (tri puta skrolovao do slike da ne promašim citat – ubija me proleće i radi mi o glavi).

Pitanje dvojnika, izmišljenih drugara i odakle oni potiču? Ko su Kate ovog sveta i šta smo im skrivili? Ko ima hrabrosti da se sa svetom suoči bez da nekoga drži za ruku? – nema ga, ne postoji, jer je i izmišljena ruka bolja od prazne šake.

Ovo je jedan od onih hešteg moraš pročitati romana, ali stvarno. Guske mogu sve izdržati, posebno ako su divlje.

Mića Vujičić daje jako dobar prikaz na zadnjoj korici, malo je duži, pa ga nisam prekucavao, ali videćete već.

J kao jastreb, Helen Mekdonald

unnamed (1)
Leti se sa ovom knjigom, odavno me nešto nije toliko vinulo u nebesa što se kaže. Zaista se dostiže veliko ubrzanje i knjiga se ne može dovoljno brzo pročitati koliko je brz let jastreba Mejbl u čije perje autorka (memoari su, zaboravio sam reći, ali romansirani) unosi svu svoju divlju tugu zbog gubitka oca, a i života (ničiji nije baš lagan), i pogledom jastreba preživljava samu sebe. Savršeno rimovanje divljine i pitomosti, skučenosti i slobode, tuge i prevazilaženja – sve u jednoj knjizi i u jednoj ptici.

Ovi memoari (evo, opet ću reći) predstavljau mnogo više od prostog uvida u nečiji život – ovo je život svih onih koji se mogu nazvati čovekom.

Otkako sam kupila labuda, Tanja Stupar

IMG_0462

Za dečake Zovi me svojim imenom, a za devojčice Otkako sam kupila labuda. Ovo je jedna rečenica koja odiše diskriminacijom, pa ću, da mi se to ne bi uzelo za zlo, reći da je valjana za sve rodove, lica i zamenice (ja kao da nemam delete na tastaturi, a i proleće je).

Prvo – fenomenalno je napisana; Drugo – dinamika romana je zaista neverovatna. Jedna uskomešana (pa da, uskomešana) priča o zabranjenoj ljubavi i o ludilu strasti.

Da budemo iskreni, svi mi volimo romane koji se bave određenim tabuima (još ako je roman zabranjen, ih, ima da ga ceo svet pročita). Nije zabranjen, zapravo, ja bih ga ponudio svim ljudima koji još nisu preležali dečje bolesti, pa im je sve „homo“ i dalje tabu. Sve iskri od intenzivne razmene strasti i napetosti među ovim junakinjama; od ljubavi i mržnje; svađe i sklada; unutrašnjih potreba i (ne)izgovorenih strahova.

A labud? e, pa, nađite ga sami…

 

 

Papagajeva teorema, Deni Geđ

IMG_0459

Šta da čitam? Roman o matematici? Ma kako da ne!

Tako sam se ja umalo prevario kad su mi ga preporučili, jer se zbunim čim vidim brojeve među slovima, a totalno padnem (na kolena) kad vidim da se slova sabiraju, množe, dele ili šta već. Eto, ako slova mogu biti deo matematike, zašto matematika ne bi mogla biti deo književnosti. I tako ga na kraju pročitam i ostanem bez teksta (i brojeva), jer je neverovatna pustolovina proći stranicama ovog romana, koje obiluju knjigama, papagajima, mafijom (ništa ne brinite, sve ima smisla) i naravno matematkom – od časa kad su brojevi izmišljeni do danas.

Sve je ovde – od stare Grčke, Bliskog i Dalekog Istoka do savremenih matematičkih pustolova, sa zapletom koji nas, s Parizom u središtu, prenosi od amazonske prašume do Tokija i Sicilije.

Autor ovog romana jeste matematičar (ko bi ga drugi mogao napisati), ali je zaista i književnik, jer, što je Gorder uradio za filozofiju svojim romanom „Sofijin svet“, to je Deni Geđ „Papagajevom teoremom“ učinio za matematiku.

Znam zašto ptica u kavezu peva, Maja Anđelou

unnamed

Još jedna autobiografija je pred nama. Ne mogu ni da zamislim koliko hrabrosti je potrebno za pisanje jednog ovakvog dela. Čini mi se da je potrebna jedna neverovatna psihička pripremljenost, pa da se vratimo, kao što to radi Maja, u najranije detinjstvo, koje joj nije bilo nimalo srećno. Svaka joj čast što je uspela tako živo da se priseti najranijih godina, koje su joj, nažalost, bile ispunjene rasnom diskriminacijom, seksualnim nasiljem koje ostavlja duboku traumu. Ipak, knjige su ovde bile taj spasonosni gradivni element, oslonac i paket za preživljavanje.

Čitav niz događaja (nimalo prijatnih) vode nas ka Maji kakva nam je svima poznata – kultna ličnost pokreta za građanska prava i sveopšti simbol odrastanja crne devojčice u Americi pre nego što ju je ona promenila.

Pored toga što je nedvosmisleno nadahnuće za sve ptice u kavezu da puste glas, bez obzira na rasu ili pol, ova knjiga je i nežno i dirljivo ispripovedana književnost kakvu je mogao stvoriti samo talenat jedinstvene ličnosti kakva je bila Maja Anđelou.

Tuga je pernato stvorenje, Maks Porter

IMG_0461

Dvojica dečaka ophrvana su tugom nakon smrti majke. Otac ‒ osobenjak, sanjar, poštovalac Teda Hjuza ‒ nakon smrti supruge suočava se s gotovo postapokaliptičnim scenarijom, koji uključuje očaj, komšije „pune razumevanja” i hrpu unaokolo razbacanih stvari. Međutim, na vrata porodičnog stana jedne noći zakucaće tajanstveni posetilac: „prijatelj, izgovor, deus ex machina, šala, simptom, izmišljotina, utvara, potpora, igračka, prikaza, smicalica, psihoanalitičar i dadilja”– Vrana, glavom i perom.

Neobični cimer odlučan je da ostane uz porodicu i pomogne im da prebrode bol zbog gubitka, ali isključivo na način koji on smatra prikladnim. „Metod isceljenja” ponekad može biti bolan i grub, ali je delotvoran.

Ova knjiga, neobična mešavina književnih rodova, vrsta i žanrova, čiji je naslov parafraza čuvenog stiha Emili Dikinson, pokazuje kroz tri glasa (Vrana, otac, dečaci) kako izgleda sirova tuga nakon smrti voljene osobe, tuga lišena sentimentalnosti u porodici koja se suočava s jednom činjenicom: život se nastavlja uprkos bolu, haosu i besmislu. Ipak, Porter nije napisao depresivnu knjigu, naprotiv – ovo delo puno poezije i humora podarilo je književnosti još jednog nezaboravnog pernatog junaka.

linijica

Dragi knjigoljupci, ja se nadam da ste sada inspirisani za čitanje neke od ovih pernatih knjiga. Kao i obično – slobodno u komentarima dodajte naslove koji su vama bili interesantni.

Do sledećeg čitanja,

Vaša Knjižara Most

Najneobičnije knjižare na svetu

Dragi naši knjigoljupci, situacija je takva da ćemo izgleda popričekati još malo na putovanja po svetu. Barem ona fizička. Zamišljena putovanja po književnim svetovima su nam, hvala nebesima, još uvek dostupna.

A dostupna su i putovanja po gugl mapama i beskrajnim stranicama internet pretraga. Mi smo danas odlučili da (virtuelno) posetimo neke od najzanimljivijih i najneobičnijih knjižara na svetu. Ko zna, možda se prilika da ih i zaista posetimo ukaže pre no što mislimo, treba biti pripremljen…

Atlantis Books, Santorini (Grčka)

atlantis

 

Kao da Santorini, i Grčka uopšte, već sami po sebi nisu neodoljivi, morala je tu da se nađe i jedna neverovatno šarmantna knjižara uklopljena u prepoznatljivu arhitekturu ovog ostrva. U gradiću Ija (ili u originalu Οία) nalazi se knjižara Atlantis Books. Sve najlepše što možete zamisliti nalazi se ovde: beli i plavi tonovi klasičnih grčkih kuća, lučni svodovi ispunjeni do poslednjeg santimetra natpisima i detaljima, simpatične improvizovane police prepune knjiga i, naravno, mačke.

Blago onome ko je zapravo posetio ovo mesto!

Knjižara Bertrand, Lisabon (Portugalija)

bertrand

Internet pretraga kaže da je knjižara Bertrand (Livraria Bertrand) najstarija knjižara – na svetu! Osnovana je 1732 godine, te je vrlo verovatno da je u pitanju zaista najstarija prodavnica knjiga. Ako ništa drugo, već samo ovaj podatak dovoljan je razlog svakom istinskom knjigoljupcu da knjižaru Bertrand uvrsti na svoju listu mesta koja mora posetiti.

Ako nam jesenja putovanja budu bila moguća, evo savršene destinacije!

Knjižara El Kadi Ben Maymoun, Šefšauen (Maroko)

maroko

Maroko je sigurno jedna od turistički najrazvijenijih zemalja afričkog kontinenta. Osim znamenitih gradova, Fesa, Kazablanke i Marakeša, vredi se potruditi i istražiti i zabačenije delove ove uzbudljive zemlje. Na nekih 130 kilometara severno od Fesa nalazi se seoce Šefšauen, poznato po prepoznatljivoj plavoj boji u koju su ofarbane njegove kuće i ulice.

Sporno je da li je razlog tome religija, praktičnost ili privlačenje turista, ali svakako nije sporno da je 30 godina stara knjižarica mesto koje treba videti ako se nađete u ovom kraju sveta.

Knjižara Acqua Alta, Venecija (Italija)

italija

Prevod imena ove knjižare bio bi „visoka voda“, a to vam dosta govori o riziku na koji su bili spremni vlasnici ovog mesta. Zato su u ovoj knjižari knjige smeštene u vodootporne „police“ – kade, metalne držače, pa čak i u pravu gondolu. U slučaju da nivo vode poraste toliko da preplavi podove knjige ostaju na sigurnom.

Možda iskoristiti priliku i posetiti Veneciju sada kada nema turista? Hm…

Knjižara Shakespeare and Company, Pariz (Francuska)

pariz (1)

Realno govoreći, nije ovaj mali spisak belosvetskih knjižara mogao proći bez Šekspira i družine. Iako sada već spada u, možemo reći čak izvikanu turističku atrakciju, ova knjižara je toliko slatka i neodoljiva i verujemo da knjigoljupci-putnici koji se zateknu u Parizu neće propustiti da je obiđu.

Moguće je da će se tom prilikom jedva probijati između polica i drugih turista, a verovatno će dobiti i prekor zaposlenih ako se kojim slučajem budu mašili za svoj telefon, ne bi li ovekovečili ovaj šarmantni prostor na fotografiji (‘Sorry, no photos!’). Ali, verovatno im ni sve to neće pokvariti utisak boravka u knjižari staroj više od jednog veka…

linijica

Eto, dragi knjigoljupci, malo smo proputovali, malo se nadahnuli lepim slikama i dok trepnemo putovaćemo mi ponovo i otkrivati nova, uzbudljiva mesta.

Do tada, naravno, čitajte dobre knjige i ne zaboravite – i u vašem gradu se nalaze neobična mesta, pored kojih često prođemo, a da ih i ne primetimo…

Vaša Knjižara Most

Biografije koje vam preporučujemo

Dragi knjigoljupci, ovog puta potrudili smo se da za vas izdvojimo nekoliko biografija onih ljudi sa čijim životima smatramo da se vredi upoznati. Istina, ponekad ovakva literatura jeste na granici zadiranja u privatni život umetnika, koji ne bi trebalo previše da nas zanima kada uživamo u nečijoj umetnosti. Ali, sa druge strane, nekada su biografski elementi ključni za tumačenje i bolje razumevanje dela dotičnog stvaraoca. A ponekad, bogami, nečiji životni put podseća na epsku priču.

S obzirom na to da znamo da među vama (i nama) ima knjigoljubaca koji najviše uživaju baš u inspirativnim životopisima, pređimo odmah na naše preporuke:

Frida, Hejden Herera

IMG_0119

Frida Kalo, žena čija je zanimljiva životna priča, a pre svega onaj njen ljubavni deo, doživela brojne interpretacije u književnosti, ali i na filmu. Ima nešto jače od nas što nas vuče da otkrivamo tragične detalje iz sudbine velike umetnice.

Ovu biografiju napisala je istoričarka umetnosti, i ona do sada predstavlja delo sa najviše podataka o Fridinom životu, na srpskom jeziku.  U njoj otkrivamo  ženu izuzetne spoljašnje i unutrašnje privlačnosti, umetnicu koja je u svoja dela utkala čulnu živost vlastitog iskustva vezanog za odrastanje u blizini Meksika u vreme Meksičke revolucije, razornu saobraćajnu nesreću koja ju je onesposobila za rađanje, buran brak s Dijegom Riverom, ljubavne veze s muškarcima i ženama, povezanost s Komunističkom partijom, privrženost meksičkoj kulturi i dramatičnu sklonost ka spektaklu…

A tu su i ilustracije koje potvrđuju zašto je Frida postala jedna od ikona 20. veka.

Želja da se bude beskoristan, Hugo Prat

IMG_0118

Ova knjiga pre bi se mogla nazvati autobiografijom, jer je nastala iz razgovora Huga Prata i Dominika Ptifoa. Želja da se bude beskoristan posvećna je nesvakidašnjem životu tvorca legendarnog Korta Maltezea.

Izdanju na luksuznosti dodaju ilustracije, fotografije iz Pratove privatne kolekcije i Pratovi crteži, a kroz knjigu imamo priliku da pratimo ispovest Italijana iz Riminija u čijim venama teče engleska, francuska, jevrejska, španska i turska krv. Sa trinaest godina, u Etiopiji, postao je vojnik Musolinijeve armije, sa šesnaest se, u ratnoj Veneciji, družio sa vojnicima međusobno suprotstavljenih armija, sam često menjajući uniforme, a sa dvadeset i dve se ukrcao na brod koji je plovio u Buenos Ajres.

U potrazi za avanturama obišao je ceo svet, naučio sedam jezika, a stigao je da nacrta blizu sedam hiljada tabli stripa; sakupio je trideset hiljada knjiga i upoznao kabalu i vudu, a nakon dugogodišnjeg istraživanja onostranog zaključio je: „Moj život je počeo još pre nego što sam došao na svet, a pretpostavljam da će se nastaviti i kada mene više ne bude“.

Ukratko, životna priča strip-crtača dostojna sudbine slavnog junaka njegovog stripa.

Soba za snove, Dejvid Linč i Kristin Makena

IMG_0117

Još jedna neobična kombinacija biografije i memoara, knjiga u kojoj Dejvid Linč prvi put progovara o svom životu. Ovde saznajemo sve o ispunjavanju njegove izvorne vizije, uz velike žrtve i odricanja koje je morao da podnese ne bi li ostvario svoje neobične projekte.

Autorka, Kristin Makena, tekst je napisala na osnovu više od stotinu intervjua s njegovim bivšim suprugama, članovima porodice, glumcima, agentima, muzičarima i ostalim kolegama koji su izložili svoje viđenje događaja iz Linčovog života.

Soba za snove je prva knjiga o Linču prevedena na srpski, a predstavlja jedinstven osvrt na život i um jednog od najzagonetnijih i najoriginalnijih savremenih umetnika.

Bouvi: Jedna biografija, Marija Hese i Fran Ruis

IMG_0116

Sve knjige izdavačke kuće Dibidus su prava mala umetnička dela, a to posebno važi za biografiju Dejvida Bouvija. Ovu knjigu ubedljivo najviše volimo da preporučujemo za poklone, a i da je slikamo za Instagram 🙂

Kako je rekao Bouvijev biograf Dejvid Bakli, „Dejvid je promenio više života nego bilo koja druga javna ličnost“. Svojim neukrotivim alter-egom Zigijem Stardastom i pesmama kao što su Starman ili Space Oddity pomerao je granice muzike i postao simbol svoje i idol sadašnjih i budućih generacija. Njegova duga umetnička karijera neraskidivo je povezana s ličnom biografijom.

Ova knjiga zalazi u sve aspekte njegovog života, u njegove enigme i anegdote. Bouvi je misterija koju svi želimo da odgonetnemo, a nema bolje za takav zadatak od Marije Hese, fenomenalne ilustratorke iz Sevilje.

Federiko Felini, Tulio Kecik

IMG_0115

Tulio Kecik bio je Felinijev prijatelj više od četrdeset godina, i u ovoj knjizi on daje širok prostor privatnim aspektima života slavnog reditelja. Po prvi put, pedesetogodišnji brak sa Đulijetom Mazinom i njihova umetnička zajednica, prepričani su verno od strane jednog očevica; ne nedostaje ni poneka prijateljska indiskrecija o povremenim Felinijevim upadima u ono što je nazivao „gradom žena”.

Knjiga takođe sadrži mnogo detalja koji se tiču rađanja i pravljenja filmova, pa tako recimo ovde izlazi na videlo do sada skriveni doprinos i učešće Dina Bucatija u pisanju knjige Putovanja Đ. Mastorne. Saznajemo ovde i o protivrečnom Felinijevom odnosu prema okultnim naukama i spiritizmu na koje je, jedno vreme, gledao sa skepsom ali se i strastveno zanimao za njih.

„Ne mogu da zamislim bolji vodič kroz jedinstveno delo Federika Felinija.” Martin Skorseze

Nadamo se da smo vas inspirisali na čitanje neke od biografija, dragi knjigoljupci. Naravno, očekujemo i vaše preporuke i utiske! Pišite nam u čijim ste biografijama vi uživali.

Ukoliko vam fali još inspiracije za čitanje, pogledajte naše preporuke za čitanje u izolaciji (koja se uskoro završava!) ili predloge najkraćih knjiga za koje uvek možete izdvojiti malo vremena da ih pročitate.

Pozdravljamo vas, do sledećeg čitanja!

Vaša Knjižara Most

Aprilski noviteti u Mostu

Dragi knjigoljupci, uvodimo jednu rubriku koja je trajna da trajnija ne može biti. Knjige se pišu, štampaju, izlaze i to će tako biti do kraja sveta i veka (odjeknu kroz vekove ovo sad), a mi ćemo sve novitete pribeležiti i izdvojiti samo neke, jer ko bi čitao postove od sto strana (ja to opet prema sebi gledam).

Šta se to razlistalo u mesecu na izmaku?

Metagenealogija, Alehandro Hodorovski

IMG_9895

Navikli smo na hodorovskijanski pristup čoveku, bilo da je reč o romanima sa biografskim elementima (ume on da zbuni), bilo o izvesnim izveštajima sa psihoterapija koje je skupljao tokom godina rada kao terapeut, režiser ili otvarač tarota (nije lako biti Hodorovski). Navikli jesmo, ali ko može reći da ga Hodorovski nije svaki put iznenadio?

Ova obimna knjiga od 1584595198467 strana (ako neko utvrdi koji je ovo broj neka mi javi), iz izdavačke kuće Arete, i opet je autentična avantura osvešćivanja zdravstvenog stanja porodičnog stabla.
– Pa čemu to, Alehandro, čoveče?, pitam ja njega, a on meni odgovara:
– Kada shvatimo kakav je uticaj na nas imao život naših prabaka i pradeda, baka i deda, roditelja, ujaka, tetaka, stričva, braće i sestara; ili posebne veze koje su neki članovi našeg stabla međusobno negovali; ili kako je nametanje porodičnih ideja i tabua još u detinjstvu postavilo prepreke za razvoj našeg sušinskog ja, bićemo sposobni da razvijemo viši nivo svesti i moći ćemo, konačno, slobodnog duha i bez straha, da se predamo svojoj budućnosti.
– Biće tu posla, vidim ja.

Kroz pustinju i prašumu, Henrik Sjenkevič

IMG_9894

Tehnički, ovo nije nova knjiga, u smislu nije sad napisana, ali stiže ovog aprila sveža i lepo ukoričena.

Odlično je što se ekipa Nove knjige setila da baš ovo Sjenkjevičevo delo objavi. Pisana je za mlađu čitalačku publiku, što je odlična početna tačka za uplivavanje u svetskoknjiževno more (da se pojam doda na mape) i da naši dragi tinejdžeri shvate da klasična književnost nije naporna i da je više nego uzbudljiva, pa možda posle pročitaju i Quo vadis – nikad se ne zna.

Čini mi se da su i sami pisci razmišljali o ovome, osim što su brinuli da književnost održi „nivo“. Ime ruže je, takoreći, podvala. Izrazito pametna knjiga, svašta se nauči, a zaogrnuta trilerskom napetošću, pa je prijemčiva i onima koji misle da ne vole čitati.

Slika Edvarda Munka u kući moga brata, Milutin Ž. Pavlov

IMG_9893

Novitet iz Prometeja donosi nam lirski jezik Milutina Ž. Pavlova, našeg vojvođanskog Strindberga i njegove hamsunovski ubedljive dijaloge. Slika Pavlov svojom debelom četkicom od konjeske dlake mistični i nepostojeći svet Kikinde, izmišljene zemlje, izmaštanog grada, poput Markesovog Makonda. Slika duše koje nastanjuju odumrli svet, do čijih izgubljenih stanovnika te vesti još uvek nisu stigle.

Možemo zaključiti i o kojoj Munkovoj slici se radi – imamo oranice, imamo melanholiju, imamo žutilo, a sve vodi do?

Iščekujući varvare, Dž. M. Kuci

IMG_9892

Kuci je u Srbiji promenio izdavača, pa smo ga ovog meseca dobili od Lagune umesto od Paideiae (au, baš nisam siguran u ovaj nastavak za genitiv, a ko im je kriv kad se zovu Paideia).

Pa sad, nisam siguran da li ovom naslovu treba neko posebno predstavljanje, ali što da ne, ja svaku priliku koristim da neki komentar napišem. Elem, Kuci veoma vešto koristi principe biblijski alegorija, pa ni ovaj, suštinski politički roman, neće biti naporan za čitanje. U knjigama se obično ne radi samo „o jednoj stvari“, već preko osnovne teme obrađuje nekoliko problema.

Kroz političku priču obrađen je i problem tlačitelja i poltačenog kao jedna istorijska konstanta, koja funkcioniše i danas. I u demokratiji se zna ko je glavni. Eto, i sam sam iznenađen ovim komentarom bez ijedne pošalice.

Žene, Stefan Kostadinović i Boris Stanić

IMG_9891

Ajao, ne, opet će biti napeto – stanimo na kraj muškarcima koji pišu o ženama, pa bio to i Andrić, pustite ih da to same rade. Ali, s druge strane, ko će od muškarca (i žena koje privlače žene) intenzivnije doživeti ženu kao biće.

Da nije bilo Dantea i njegovog intenzivnog doživljaja gospe Beatriče, ne bi bilo ni Božanstvene komedije (isto je sa Petrarkom, Laurom i Kanconijerom). Koje i kakve žene su inspirisale ovu dvojicu umenika (jedan od njih piše drugi je zadužen za ove bizarno fascinantne ilustracije) da ih u stihovima opiše – ne znam, ali je ova zbirka, ako ništa drugo, a ono bar veoma interesantna. A i nova je, pa hvala Darma izdavaštvu što vodi računa da u našu knjižaru stigne i poezija.

linijica

Knjigoljupci, mi smo izdvojili ove naslove, a vi još malo pročačkajte po našem blogu ili (uz mere predostrožnosti) svratite do knjižare da čeprkate po policama – svašta se može naći!

Vaša Knjižara Most

Knjige u filmovima

Ovih dana verovatno svi gledamo znatno više filmova i serija nego što bismo u normalnim okolnostima to radili sredinom proleća. Možda je to i razlog zašto su nam u poslednje vreme filmovi inspiracija za tekstove.

Kao što znate, pisali smo već o filmskim adaptacijama književnih dela, a danas želimo sa vama da podelimo neke od filmskih scena u kojima junaci čitaju. Pa, da zaplovimo…

The Inglorious Bastards

tarantino

Zanimljivo, dok se ova slika postavlja na radiju kreće pesma The Delfonics-a Didn’t I (Blow Your Mind This Time), koja, doduše, nema veze sa filmom sa gornje slike (Prokletnici ili The Inglorious Bastards), ali ima veze sa jednim starijim Tarantinovim filmom – Jackie Brown.

U svakom slučaju, prelepo je kako se stvari u umetnosti otkrivaju, preprliću i kuda vas nose. Nije nam zato bilo teško da malo istražimo i koja je to knjiga koju čita lepa i hrabra Šošana iz Prokletnika (da li i vi volite Tarantinove ženske likove?). U pitanju je francuski prevod krimi-romana engleskog autora Leslija Čarterisa, Svetac u Njujorku. Čarteris je imao čitav serijal romana čiji je glavni lik antijunak sa nadimkom Svetac, a ova epizoda objavljena je prvi put 1934. godine. Kako kod Tarantina ništa nije slučajno, tako i ova epizoda serijala koju Šošana čita ima simboličko značenje – govori o brutalno nasilnoj osveti glavnog lika, koju sprovodi nad ubicama. Ako ste gledali film znate na šta se ova simbolika odnosi, a ako niste, ne znamo šta čekate!

Idemo dalje…

Before Sunrise

before sunrise

U prvom delu filmske trilogije (ako možemo tako nazvati ove filmove) Ričarda Linklejtera, Before Sunrise, u vozu se upoznaju Džesi (Itan Hok) i Selin (Džuli Delpi). Oni će provesti ostatak dana i celu noć šetajući po Beču, a u zoru će se rastati, da se ne sretnu narednih 15 godina, odnosno u sledećem filmu koji nosi naziv Before Sunset.

A sve je počelo tako što su u vozu razmenili nekoliko pogleda i ono glavno – pitali jedno drugo o knjigama koje su u tom trenutku čitali. Selin je čitala antologiju erotske proze Žorža Bataja, a Džesi autobiografiju nemačkog glumca Klausa Kinskog All I Need is Love. Ove knjige na neki način naglašavaju ideju vodilju filma –  iskustvo ima svaku prednost nad racionalnošću, a spontanost je jedino čime se likovi vode. Lepa, romantična priča, ako volite takve.

Moonrise Kingdom

moonrise kingdom

Ah, Ves Anderson i ovaj preslatki, presltaki film! U pitanju je naravno Moonrise Kingdom. Verujemo da je svaki pravi ljubitelj Andersonovih filmova već upoznat sa ovim ostvarenjem, a vama koji niste, najtoplije preporučujemo da u ovim čudnim danima izolacije ogrejete srca i nauživate se upijajući Andersonovu estetiku.

Ukratko, ovo koferče sa knjigama pripada glavnoj junakinji, dvanaestogodišnjoj Suzi Bišop. Ona i njen izabranik odlučuju da pobegnu od svih i nastane se u divljini. Sa sobom nose samo ono najvažnije. I tako saznajemo da je Suzi ponela 6 knjiga, inače ukradenih iz biblioteke.

Ves Anderson u svojim filmovima poklanja veliku pažnju detaljima i time svaka scena dobija na uverljivosti. Bilo da su u pitanju mape, gradovi ili knjige, uvek vam se čini da te stvari zaista postoje i u realnosti. Tako je i sa ovim knjigama. One u stvarnosti ne postoje, pa su za potebe dizajna korica posebno angažovani umetnici, a sam Anderson je napisao delove koje glavni junaci čitaju. I ne samo to, ovde možete pogledati kratak film o ovim knjigama i čuti Suzi kako ih čita. Preslatko.

10 Things I Hate About You

reading-the-bell-jar-galore-mag

Ako ste bili tinejdžer(ka) krajem devedesetih godina, onda ste sigurno jako voleli film 10 Things I Hate About You. Neki od nas su se ovde prvi put upoznali sa fantastičnim Hitom Ledžerom, a i Džulija Stajls je dobila dve nagrade za ovu ulogu.

Osim Džulije i  Hita u glavnim ulogama, još jedan razlog zašto je ovaj film visoko ocenjen uprkos svom žanru (romantična komedija) verovatno leži u činjenici da je u pitanju svojevrsna adaptacija Šekspirove Ukroćene goropadi. Pa tako za glavnu heroinu imamo mladu Ket (kod Šekspira je Katarina) koja je samosvesna, oštroumna, britkog jezika i ne želi da živi život prema očekivanjima drugih.

Zato će upitati profesora književnosti zbog čega na časovima ne obrađuju dela Silvije Plat, Šarlote Bronte ili Simon de Bovoar, već čitaju „mizoginog alkoholičara Hemingveja“. Na slici je scena iz filma u kojoj Ket čita Stakleno zvono, jedini roman pesnikinje Silvije Plat, koja je, mesec dana nakon što je knjiga objavljena, izvršila samoubistvo…

Vredi se malo podmladiti i pogledati ovaj film ponovo, ili ga tek otkriti, ali samo ako imate manje od 20 godina 🙂

 

Eto, dragi knjigoljupci, nismo spomenuli mnogo scena u kojima su knjige, ali smo se zato kroz ovih nekoliko filmova podsetili mnogih stvaralaca i njihovih dela. A to je i ono najlepše što doživljavamo kada se otvorimo za uživanje u filmu, knjizi, muzici ili arhitekturi.

Jedva čekamo da čujemo koje su vaše omiljene filmske scene u kojima su knjige. Pišite nam!

Do sledećeg čitanja pozdravlja vas ekipa iz knjižare,

Vaša Knjižara Most

 

 

Од књиге до филма – првих 7 наслова који су нам пали на памет

Незгодна тема, књигољупци. Кад чујем да је нека књига екранизована буквално ме подиђу жмарци, прво од узбуђења, а онда се начисто испрепадам (хипербола на делу), јер ко зна шта су са књигом урадили.

Ето, сад је већ јасно о чему ћемо овај пут причати (причати? Хм, па добро, јесте, и ово је неко „причање“, комуницирамо ми, није да не комуницирамо).
Екранизације књижевних дела (нека су само дела) није необична појава, као ни она фамозна реченица: „Књига је боља“. Она се баш често чује и вишезначна је. Прво – могуће је да је само тврдња настала на основу чистог уочавања, а друго – е, па то може да значи: смртници, ја сам читао/ла (пазимо, пазимо) књигу док ви нисте ни знали за њу. Што и није лоше, мада ће злобници ово назвати „хвалисање нашим читалачким навикама“, преврнути очима и дати нам пет бамбија јер смо препаметни.
Но, нећемо сад о томе. О екранизацијама ћемо. Да, екранизације иду од утиска „књигу нећу ни читати колико је добро“ (хтео сам све спојено написати, али ко би то читао) до „ово је тотални фијаско, злочин, бласфемија“ (опет хипербола).
Е, хајде, прво мало класика, па модерних екранизација:

АНА КАРАЊИНА, Лав Толстој

IMG_9515
Овај класик има неколико екранизација и нећемо их све набрајати. Можда сте ухватили ону са Гретом Гарбо из 1935. или са Софи Марсо из 1997. па сте прешли на 2012. сели и изневеровали уз Киру Најтли.
Е, то се зове фијаско. Веома мршава Ана подлегла чарима Холивуда церека се цео филм и држи се за ручицу са млађахним плавушаном (веровали или не то је Вронски) коме поскакују локнице док задовољно суче брчиће, а ту се појављују и изненадни плесни маневри тако усред сцене, играчке возова (капирам ја симболику), неухватљиви покушај модерности који води до фијаска – па, и ја бих се бацио под воз (човече, баш данас претерујем).
Ето, ко није гледао ову верзију нека то и не ради, ова са Софи је сасвим довољна, а књига је наравно најбоље решење.

МЕДЕЈА, Еурипид

IMG_9513
Мени су познате две екранизације – прва из 1969. у Пазолинијевој режији и друга из 1988. за коју режију потписује (осећам се као Сандра са РТС-а) Ларс фон Трир.Уф, сетимо се да сам ја ретко кад објективан, а овог пута баш ризикујем.

Иако имамо свест да је свака екранизација књиге или постављање дела на сцену приказ на који начин сам режисер види дело и како га тумачи, лично сам пао у несвест уз ову Пазолинијеву верзију. Феноменалан режисер (Декамерон, Краљ Едип – сјајно), али шта се десило са овом екранизацијом, ја баш не знам. Мислим да је проблем у томе што глумица која је играла Медеју заправо није глумица, већ оперска дива – Марија Калас. Заиста је било мучно гледати је. Медеја је сама по себи мучна, али је у овој верзији још мучнија и то не на добар начин, посебно у сцени чувене борбе Медеје са самом собом (борба мајке и вештице) у којој се Марија понашала (глумила) као жена упала у стање хистерије, такорећи, похистерисала је.

Могуће је опет да ја „не качим“ како ваља ову верзију или Пазолинија или Марију Калас, али у сваком случају – јој.
Али Трир, е, то је већ право мучење на најпозитивнији могући начин као, у осталом, и са свим његовим филмовима. Његово тумачење Медеје чини ми се као својеврстан вид одбране ње саме, што потврђује сцена у којој деца (старији син) помажу мајци и показују разумевање за оно што чини управо њима.
Да, да, ипак, прво прочитати, па онда гледати обе верзије.

САТИ, Мајкл Канингем

IMG_9519
Не знам ко је режисер, рећи ће ми IMDB, као што може и вама, али су у овом филму буквално покидале (да се тако миленијалски изразим) Никол Кидман коју сам препознао тек кад сам видео да она глуми, Мерил Стрип и Џулијан Мур.
Зашто ли је ово, по мом мишљењу, савршена екранизација? Зато што је сценарио за филм писао сам аутор ове генијалне књиге. Можда се љубитељи изворног текста неће потпуно сложити са његовим читањем, али ово је савршен приказ како је сам аутор замислио екранизацију сопствене књиге, па се не можемо много бунити, али што да не, увек можемо рећи „Ја то нисам тако замислио/ла“ и то неће бити проблем. Jер значи да сте је, драги књигољупци, прочитали пре него што сте филм погледали – сјајно.

TRAINSPOTTING, Ирвин Велш

IMG_9516
Да будем искрен, ово је и мене изненадило. Појма нисам имао да је ово филм снимљен по књизи, па сам био шокиран кад ми је стигла у књижару. Да поново будем искрен – још увек је нисам прочитао, али дефинитивно хоћу.

То не значи да нисам уживао у филму из 1996. Денија Бојла и ликовима у „борби“ са хероином. Мислио сам да ме књига неће интересовати, али после оних, најблаже речено, аутентичних сцена, много ме интересује тај наративни део, дубинска интроспекција „урађених“ ликова.
Појављује се и наставак 2017. и тачно ћу полудети ако за пет година сазнам да је и то рађено по књизи.

ОБЛИК ВОДЕ, Гиљермо дел Торо

IMG_9518
Исправите ме ако сам измислио (погледати клип Прваци, прваци), али мислим да је овде ситуација била обрнута – прво је снимљен филм, па се појавила и књига.

Много драме око овог филма (а стварно претерујем, драме скоро и да није било), због свог специфичног жанра било је негодовања (могао сам одмах тако рећи) што је филм добио Оскара. Но, шта нас па и брига, љубитељи фантастике (ове неке полуљубавне) су дефинитивно уживали.

У чему је овде ствар – изгледа да је фантастика најподложнија екранизацији, која ретко омане, па смо тако сви били хипнотисани серијом Игра престола, обожавали Господара прстенова, мање обожавали Хобита, једва чекали новог Харија иако смо знали да нема шансе да буде као књига, били гладни и убијали се (нисмо) са Кетнис Евердин из Игара глади, и уз Сумрак сагу закључили да и приказ вампира може бити промашен, иако сам ја мислио да њихову величанственост ништа не може уништити. Све у свему, када је фантастика у питању, баш имамо много избора, а велики је задатак свагог режисера да и покретном сликом покрије све што је аутор измаштао.

ВЕЛИКИ ГЕТСБИ, Скот Фицџералд

IMG_9517
Филм из 2012. прати причу из двадесетих година двадесетог века (морам прецизирати јер смо и ми сад у двадесетим годинама) о Великом Гетсбију (никад боља и информативнија реченица). Нема ту ништа непознато, књига постоји од 1925, сретали смо се са њом, али филм, е, па ја се још нисам сусрео са тако нечим.

Не кажем да је лош, али бих дефинитивно рекао да је предимензиониран. Све је пренаглашено и чини ми се као да је 3025. година колико је продукција била претерана. Само сам чекао да пролети нека летелица и уопште ме тако нешто не би изненадило. Леонардо глуми, па глуми, у томе нема ничег необичног, а од свега, највише ми се свидела Ланина песма, њој свака част.

ПРИЧА О ЉУБАВИ И ТАМИ, Амос Оз

IMG_9514
Свог фаворита (кажем ја – субјективан) остављам за крај.

Ако нисте читали књигу – шта чекате, а ако нисте гледали филм исто – шта чекате!?
Натали Портман је била толико одушевљена овом Амосовом књигом да се упустила у невероватну авантуру и сама режирала филм, глумила у њему и бавила се промоцијом. До мене је стигао и свака част Натали на урађеном послу, јер је из ове величанствене књиге (не, није хипербола) извукла све што јој је било потребно да сними један феноменалан филм. Лично, нисам ни очекивао да покрије све о чему књига говори, практично је немогуће, али је успела дати у назнакама све оно што није стало у централну радњу.
Још једном – свака част!

Ето, то би били филмови који су ми пали на памет. Ако, пак, трагате за препорукама другачије врсте, у једној од прошлих објава писали смо о нашим омиљеним ликовима из књижевности, а за вас који књизи не судите по филму већ по насловној страни – баците поглед и на овај текст у коме смо писали о књигама са најлепшим корицама.

У сваком случају, радујемо се да чујемо ваше утиске о екранизацијама књижевних дела: пишите нам који филмови су вам се допали (у овим данима добродошле су све препоруке), али и који су по вашем мишљењу потпуни промашаји.

До следећег читања!
Vaša Knjižara Most